ARHITEKTONSKA PLASTIKA I SLIKANE DEKORACIJE GIMNAZIJSKE ZGRADE U SUŠAKU

Kraj 19.stoljeća u srednjoj Europi u graditeljskom je smislu podređen historicizmu kao vladajućem stilu. Upravo je historicizam bio važan potporanj centraliziranom državnom aparatu poput, na ovim prostorima, habsburškoj monarhiji. Za svaku vitalnu državnu instituciju postoji i odgovarajuci neostil. Za parlamente, sudove i željezničke postaje - neoklasicizam, gradske kuće -neogotika, kazališta - neobarok, te spojevi različitih neostilova, dok su učilišta zbog svojih humanističkih temelja građena u neorenesnsnom stilu. Za određenu graditeljsku tipologiju postoje i specijalizirani arhitekti. Za izgradnju škola i bolnica to je projektantsko poduzeće «Bureau fur Schul - und Krankenhausbauten», Ludwiga i Hulssnera, iz Leipziga. Tako je i impozantna građevina Gimnazije u Sušaku izgradena 1896. godine u stilu talijanske neorenesanse njihovo djelo. Svoj izvorni izgled zgrada učilišta mijenja 1913. godine kada je sušački graditelj Franje Matkovića ne nalazimo u brojnim domaćim i reklamama i izvješcima o arhitektima i graditeljima - poduzetnicima iz tih godina. No, možemo pretpostaviti da je zbog značaja i zahtjevnosti zahvata koji mu je povjeren, ipak bio cjenjeni majstor. Sredinom travnja 1914. godine Franjo Matković posao u cijelosti dovršava te, uz potporu tehničkog izvjestitelja Kraljevske Kotarske oblasti Sušak inžinjera Jurija Chvalu, «predaje ključeve» svih dograđenih prostorija Gimnazije ravnatelju M. Marušicu.

Kada je riječ o realiziranoj zgradi, valja pojasniti da se već u prvobitnom projektu odstupilo od originalne zamisli. Neke pojedinosti zbog velikih troškova nisu izvedive ili su zamijenjene. Umjesto ostvarene željezne ograde predviđa se, primjerice, kamena balustrada; na zidovima stepeništa te velike dvorane – aule osmišljaju se nikad izvedeni frizovi i zidne slikarije. Osim toga, na sjevernom pročelju građevine predviđena bifora «Fiorentina» također nije ostvarena, a ona bi kao visoko vrijedan i različit element ublažila jednolično nizanje prozorskih otvora. Vecina graditeljskih radnji iz 1896. godine ipak je odraz detaljno razrađenih planova; to se odnosi na drvenariju i bravarske radove, postojece ograde od kovanog željeza, prozore, stepeništa te, do danas neiskorištene, tzv. gips zbirke u vestibulumu zgrade. Možemo, dakle, utvrditi da se radi o Gesamtkunstwerku na visokoj razini.

Od dekorativnih elemenata na pročelju i unutrašnjosti zgrade, osim navedenoga, prisutna je, (premda u mnogim slučajevima djelomicno devastirana), arhitektonska plastika. Radi se o dekoracijama koje monumentaliziraju i stilski nadopunjuju arhitekturu, a njihova raznolikost dokazuje visoku estetsku svijest projektanata Ludwiga i Hulssnera. Tako nalazimo više vrsta voluta, kartuše za grbove, maskerone, trokutaste i polukružne zabate iznad prozorskih otvora, triglife, konzole, girlande, jakovske kapice kao zidni ornament i kao dopunu zidnoj niši, stupove, polustupove te razlicite kapitele. Većina ove arhitektonske plastike je planirana i posebno crtana za klesare koji su je prema nacrtima i realizirali. Kako je zgrada 1913./14. godine dograđena, ne zna se da li je dekorativna plastika iz 1896. godine samo prenesena na dozidani kat ili je rađena nova.

Osim dekorativne plastike u autorski rad Ludwiga i Hulssnera ulazila je i ostala unutarnja oprema zgrade, primjerice, podovi. Vecinom je to terrazzo u tri boje sa stiliziranom florealnom ornamentikom, obrubljen grčko – antičkim meandrom ili geometrijskim ornamentom.

Na posljetku dolazimo do slikarnih dekoracija. Danas se preostale dvije, (možda ih je bilo više), nalaze na stropu vestibuluma i stropu trećega kata. Fresco dekoracija na stropu vestibuluma zgrade uokvirena je teškim bijelim stucco okvirom koji je predviđen već u nacrtima zgrade iz 1894./95. godine. Okvir je kompleksan te ga možemo podijeliti na nekoliko dijelova. Vanjski dio okvira je pravokutnik koji zatvara čitavu kompoziciju, dok se unutarnji dio sastoji od središnjeg razvedenog ovala, u uglovima akcentuiranog s četiri nepravilna trokuta. U ovalu je fresco dekoracija s figurativno – vegetabilnim motivom, no njenim najvećim dijelom prevladava svjetloplava površina s vidljivim kasnijim premazima. U četiri trokuta ponavlja se vegetabilni ornament, ali stiliziran i višebojan, a svojim kolorističkim i stilskim karakteristikama odgovara dekoraciji na stropu stepeništa trećeg kata.

Na stropu trećega kata i stepeništa velika dekorativna freska rađena al secco tehnikom podijeljena je na središnji pravokutnik profiliranih rubova te uže pojaseve koji se od njega spuštaju do takoder profiliranog korniša s konzolicama. Slikarija je i koloristički u stilskom jedinstvu s preostalim dekorativnim sadržajem zdanja te ima donekle «manirističku» gamu boja. Medu njima izdvajamo: crvenoljubičastu, ciklamaljubičastu, žutu, svjetloplavu, bazaltplavu, tamnu i svijetlu zlatnu, narančastu, karmin, i otrovno zelenu. Ključni elementi središnje dekoracije nalaze se u kutevima i uz rubove pravokutnika. Rijec je o citavome spletu lepeza, dragulja, mnogobrojnih biljnih stilizacija i neobičnih animalnih konpilacija, raznolikih posuda s girlandama cvijeća i voća te krilatim glavicama dječaka uklopljenim u razlicite kartuše. Od njih se pružaju ornamentalne trake koje se križaju u središnjoj «rozeti» sazdanoj od lisnatog vijenca. Opisani figurativni elementi polaze od grotteschi, rimski – antičkog motiva pomodnog u renesansi koji, u ovome slučaju, tvori potpuno novi dekorativni sklop. Naime, u neobičnim kombinacijama ne nalazimo simboliku prisutnu u njihovom izvornom obliku vec, prije svega, dekorativnu ulogu podredenu neostilskim obilježjima zdanja. Grčki meandar s pozlatom te središnja rozeta, koja se kao paukova mreža zrakasto širi, upućuju i na secesiju koja je takoder interpretirala klasične motive te se može reci da je slikarija (nastala vjerojatno 1914. godine) radena u potpunom suglasju s duhom vremena. Kako je ovaj rad pored stropne freske u vestibulumu, visoko vrijedan estetski sadržaj gimnazijske zgrade u Sušaku, smatramo da zaslužuje daljnje istraživanje kako bi se otkrio njegov autor te postavio na pravo mjesto u domeni dekorativne umjetnosti s početka 20. stoljeća u Rijeci i Sušaku.